DPC Blog, Valery Perry, 14. juli, 2015
Obnovljena prijetnja referendumom u Republici Srpskoj (RS) o ulozi države u pravosudnom procesu je ponovo tu. Niko ne bi trebao biti iznenađen.
2011. godine, posljednji put kada je SNSD-ov Milorad Dodik govorio o referendumu o “učešću” entiteta u državnoj reformi pravosudnih procesa i tijela, samo se složio da odgodi takav referendum “za sada” nakon što je osigurao ustupke koje je tražio od šefice vanjske politike EU Catherine Ashton [Pogledati i stranu 51 za pozadinu priče ] Njegove žalbe na državni pravosudni sistem navodno su bile zasnovane na njegovom interesu da održi jaku RS i slabu državu; međutim, bilo je prepoznato da su ti napori imali više veze sa njegovim sopstvenim strahom od procesuiranja od strane državnih tijela zbog korupcije, no bilo čime drugim. Prethodno je uspješno zastrašio međunarodnu zajednicu da odustane od drugih napora za promociju funkcionalnijeg i nezavisnijeg pravosudnog sektora, na primjer, kada je uspio osigurati smanjen broj međunarodnih sudaca i tužilaca za poseban odjel koji se bavio slučajevima korupcije i organiziranog kriminala unutar Suda BiH. [pogledati]. I svakako, istraga o korupciji protiv Dodika je prenesena sa državnih na vlasti RS, gdje je bila neslavno obustavljena u nenezavisnom pravosuđu tog entiteta [Pogledati]. Drugi bh. političari, u istom strahu od mogućih posljedica ovog tijela, odahnuli su nakon Dodikovog uspjeha.
Nakon što je zakočio procese reforme državnog prvosudnog sektora 2011. godine, osigurao je pečat odobrenja za “Strukturirani dijalog” o pravosudnom sektoru sankcionisan od strane EU, ustupak koji mu je omogućio da slijedi stvarnu agendu referenduma kojim prijeti s novim legitimitetom: nastavljeno slabljenje postojećeg državnog prvosudnog okvira. Unatoč izjavama EU da je proces Strukturiranog dijaloga bio posao kao i obično, te da je njegov cilj bio unaprijeđenje efikasnosti i implementacije dobrih praksi, efekat koji ima ne samo da je blokirao bilo kakve promjene kojima bi se promoviralo nezavisno pravosuđe van stranačke kontrole, već je krenuo i da poništava reforme za stvaranje kredibilnog pravosudnog sistema [Pogledati fusnotu 3. za više informacija ]
Kao što je to često vođeno u post-dejtonskoj BiH, sistem funkcioniše za političke elite – samo ne za ljude.
Prijetnja o referendumu je opet tu, ovoga puta bazirana na Dodikovom interesu da odvuče pažnju medija, građana i drugih u RS-u (u manjoj mjeri, generalno u BiH) od pitanja koja su doista bitna: raspad sistema političke patronaže u RS-u u svjetlu značajnih izbornih gubitaka SNSD-a u oktobru i uticaja na slabiju koaliciju u entitetu; kontinuiranih i raširenih navoda o korupciji i zloupotrebama u politici Banja Luke; te novih izazova (ne nužno novih vizija) koji dolaze od glasova van SNSD-a.
Razgovor o referendumu ima pet osnovnih posljedica, od kojih sve koriste Dodikovoj političkoj mašini. Prvo, osigurava okolinu bez činjenica u kojoj Dodik može dogmatizirati svoju ulogu zaštitnika bh. Srba bez pitanja o tome da objasni šta je, zapravo, učinio po pitanju stvaranja novih radnih mjesta, penzija, kvalitetnog zdravstvenog osiguranja, ili pitanja o drugim netrivijalnim stvarima. Drugo, ovaj cirkus stavlja opoziciju u RS-u u tešku poziciju, obzirom da oni žele kritikovati Dodikove nedemokratske porive, ali se boje da će bilo koja naznaka podrške državnom pravosuđu rezultirati neposrednom medijskom protureakcijom pod vodstvom SNSD-a.
Treće, postoji dodatna dobit preko međuentitetske granične linije (IEBL) obzirom da se čini kako bošnjačke vođe dobiju osip kada čuju riječ “referendum”, što dovodi do toga da i oni pojačaju svoju etno-nacionalnu retoriku, time konkretizirajući Dodikove optužbe o bošnjačkoj zavjeri za centralizaciju. Četvrto, dok su svi fokusirani na Banja Luku (u slučaju da svi nisu već na ljetnom odmoru), pažnja se preusmjerava sa namjera Dodikovog saveznika Dragana Čovića, dajući mu širok raspon u kojem može slijediti ideju sopstvene izborne jedinice (ako ne i de facto entiteta) što bi ne samo ostavilo Mostar u rukama njegove političke fakcije, već bi i osiguralo da HDZ ne predstavlja samo konstitutivni narod, nego i da postoji kao vrsta vječne konstitutivne stranke.
I peto, nekolicina njih u međunarodnoj zajednici koji obraćaju pažnju na ova pitanja brinu o svakom postupku koji bi mogao biti prijetnja današnjem statusu quo, koji je sve više pogrešno okarakteriziran kao “stabilnost” umjesto stagnacije i nazadovanja što u stvarnosti i jeste. Ovo stavlja mnoge međunarodne aktere u jednu od tri dugo posmatrane poze:
- smirivanje onih koji kvare proces kroz verbalno ohrabrivanje da se vrate za stol i diktiraju niže kriterije za reforme;
- fokusiranje na besposljedičnu financijsku i programsku podršku “tehničkoj reformi” koja ne rješava političke slabosti u pravosudnom sistemu, nego čini da se uredi donatora u zemlji osjećaju dobro u vezi sa svojim investicijama u BiH; i
- ponovljene izjave medijima da, ako su građani glasali za ove funkcionere, to znači da su postupci ovih elita preslika mišljenja naroda.
[Za više informacija o tome zašto ovo nije slučaj, pogledati].
Ponovo, ovo funkcionira dobro za sve kratkoročno uključene – osim za ljude u BiH.
Zanimljivo je razmatrati šta mi znamo o ljudima u RS-u – čak i važnije, šta Srbi u RS-u misle o pravosudnom sektoru, do te mjere da li uopće razmišljaju o tome van sfere saobraćajnih i parking kazni.
U anketi 2013. godine se pokušalo doći do ovih i drugih odgovora. U procesu stvaranja seta pitanja, posebna pažnja se stavila na pitanja koja bi reflektirala interese ispitanika, a nje njihove pozicije. Interesi oslikavaju širu artikulaciju onoga što neko želi; dok su pozicije čvrst, nediskutabilan prijedlog o načinu kako da se dobije to što neko želi. I, dok postoji mnoštvo načina da se interesi zadovolje, oslanjanje na pozicije osigurava da se ne razvijaju kreativna rješenja, te dominacija određenih stranaka baziranih na poziciji.
U anketi su predstavljena dva pitanja u vezi sa pravosuđem:
P: Do koje mjere mislite da su naredni sektori važni da se uključe u ustavne reforme na nivou države? Veoma bitne, donekle bitne, donekle nebitne ili nebitne; pravosuđe je bilo jedno od pomenutih sektora.
P: Pod nadležnošću kojeg nivoa vlasti – državni, entitetski, kantonalni ili općinski – bi svaki od narednih segmenata trebao biti kako bi se osigurala bolja funkcionalnost; borba protiv kriminala i korupcije je bila jedan od ponuđenih segmenata.
Ogromna većina ispitanika (98.5%), uključujući i veliku većinu ispitanih Srba u RS-u, odgovorila je da bi sektor pravosuđa trebao bi uključen u ustavnu reformu na nivou države:
- Svi ispitanici: 98.5%
- RS- srpska većina: 98%
- FBiH- bošnjačka većina: 98.5%
- FBiH- hrvatska većina: 98.5%
Neki, koji čitaju ove podatke mogli bi reći da ovaj neočekivan odgovor RS/Srba znači samo da ti ispitanici žele ustavnu reformu kako bi se osnažio entitet i minimizirala uloga države. Međutim, drugo pitanje pokazuje da to nije slučaj.
Odgovori na pitanje o preferiranom nivou nadležnosti po pitanju borbe protiv kriminala i korupcije pokazuju visok nivo podrške da se ovo pitanje rješava na državnom nivou, sa 79.6% svih ispitanika koji su naveli ovu opciju. Što je još interesantnije, 63.3% srpske većine ispitanika u RS-u su izrazili preferencu za nadležnost države u borbi protiv kriminala i korupcije, sa samo 31.6% izražene podrške za nadležnost entiteta. Činjenica da je malo manje od jedne trećine ispitanika podržalo nadležnost entiteta, što je minimum, pokazuje da kod srpskih ispitanika u RS-u postoji jako malo vjere u to da su entitetske institucije sposobne da efikasno budu u ovoj ulozi. Ne postoji nešto što ukazuje na to da se povjerenje prema pravosuđu u RS-u povećalo od ove ankete. (Za kompletan izvještaj o ovoj anketi, pogledati; za analizu ove i šest drugih anketa, pogledati)
Ovaj odgovor – u ambijentu značajnog medijskog pritiska, politike patronaže i pritiska na civilne aktere – govori sam za sebe. Ispitanici u RS-u vide da status quo za njih ne funkcioniše; i svakako da se ne bori efikasno protiv kriminala i korupcije.
Sa promjenom osoblja u Evropskoj komisiji prošle godine, došla je i promjena u naglasku na proces strukturiranog dijaloga; Jean-Eric Paquet, novi glavni zaduženi za ovo pitanje, uključio je u proces i aktere civilnog društva, na glasno razočaranje vlasti u RS-u, koje se od tada žale i govore da se žele vratiti svom prioritetu (uništenje pravosuđa). Ovaj faktor, skupa sa krizom u političkoj i fiskalnoj sudbini Dodika i njegove vlade, također potpomaže njegovom planu za referendum. (Odluka EU 12. jula da odgodi sjednicu Strukturiranog dijaloga planiranu za 13-14 jul nije nepovezana sa ovim razvojem događaja.)
Dodik ovo vidi, i ne želi se upuštati u diskusije o zaslugama izvedbi sektora pravosuđa u RS-u, ili o najboljem načinu borbe protiv korupcije. Odvlačenje pažnje mu je jedina taktika pri ruci.
Njegovim potezom manje se cilja na građane RS-a a više na međunarodnu zajednicu, tražeći niže standarde kako bi osigurao da može izbjeći moguće zakonsko gonjenje dok održava masku dobrovoljne kooperacije. Kakav bi trebao biti odgovor? Ne bi trebao odražavati popuštanje Ashton iz 2011. godine; sjemena današnje prijetnje posijana su prije četiri godine. Umjesto toga, treba povesti jednouman i laserski fokusiran, domaće i međunarodno podržan antikorupcijski napor, počevši prošlim i trenutnim slučajevim korupcije vezane uz privatizaciju. Svaki euro(cent) potrošen na financiranje sektora vezanih uz pravosuđe bi trebao biti utrošen i usmjeren na značajne korake u osnaživanju pravosuđa da se bori protiv endemske korupcije zvaničnika i zloupotrebe položaja, što se ne mjeri radionicama i optužnicama, no stvarnim efikasnim procesuiranjem i osudama na najvišem nivou. Rezultati ankete ukazuju na to da bi građani ovo dobro prihvatili, koji prepoznaju da najveća barijera pred stvarnom socio-ekonomskom reformom ne leži u projektima i obećanjima, već u sprečavanju sveprisutne korupcije koja učvršćuje lokalne političke elite u neodgovorne klijentelističke sisteme, stvarajući okruženje u kojem je stvarna investicija – domaća ili strana – prosto neprivlačna za svakoga ko i sam nije.