Zvanično je – nakon niza godina zamrznutog stanja, Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju (SPP) je prvog juna stupio na snagu. Sudeći po medijskim objavama, ovo bi moglo utrti put ka novim obavezama bh. političkih lidera dok demonstriraju obnovljenu predanost napretku BiH u regati ka Briselu. Reformska agenda će biti vođena duhom zahtjeva za pristup EU, ali oblikovana, prioritizirana i implementirana od strane vodećih partija u BiH izabranih u oktobru, koje koegzistiraju u klimavom i ideološki nekoherentnom nizu koalicija na različitim nivoima vlasti.
Ovaj razvoj situacije je uslijedio nakon apsurdno dugog postizbornog procesa izrade konačne nejasne, neobvezujuće i nemjerljive “neopozive pisane obaveze za reforme,” kroz koju su svi nivoi vlasti – država, entiteti i kantoni usvojili ključne tačke za razgovor koje je predlagala međunarodna zajednica od općih izbora, kada je EU predstavila svoj novi pristup u BiH. Ove ključne tačke za razgovor su slične uspješnoj kampanji Bill Clintona 1992. godine koja se zasnivala na sloganu, “Važna je ekonomija, budalo.”
Referenciranje na neugodne teme poput pitanja presude u slučaju Sejdić i Finci ili ustavne reforme su van rasprave.
Prihvatljivo je referenciranje na rezonantna mala i srednja preduzeća, regulacijske okvire i zakone pogodne za poslovanje, obrazovanje prilagođeno tržištu rada te poslovne šeme fokusirane na mlade osobe i žene.
Iznenađujuće je kako primjer lako dostupne ekonomske reforme nije agresivno promoviran u krugovima najbitnijih aktera, kako lokalnih tako i međunarodnih: reforma poljoprivrede i ruralni razvoj kroz uspostavljanje Ministarstva poljoprivrede na državnom nivou uz pripadajuću strategiju razvoja.
Već davno je ukazano na ovu neophodnu reformu. Veliki omjer – neki statistički podaci ukazuju na čak i do 20% bh. stanovništva koji direktno ili indirektno ovise o poljoprivrednom sektoru. Aprilski paket iz 2006. godine uključivao je reformu kojom bi se uspostavilo takvo ministarstvo, prepoznavajući štetu koju ovom bh. ruralno orijentiranom ekonomskom sektoru nanosi nedostatak strateškog pristupa. Iako Aprilski paket nije usvojen (pao je za dva glasa, unatoč podršci SNSD-a), potreba za ovim kapacitetima u BiH se nastavlja te je postala kobnija.
Tokom 2010. godine, u godišnjim izvještajima Evropske komisije o napretku je otvoreno razmatrana mogućnost o ovome ministarstvu u BiH.2 Gubitak tržišta za mlijeko i mliječne proizvode nakon ulaska Hrvatske u EU i napuštanja CEFTA-e je za BiH bila dugo očekivana ekonomska katastrofa.
Uz to što je direktno vezana uz novi fokus na ekonomski razvoj, poljoprivreda je također usko vezana i za još jednu “vruću temu”: korupciju. Trenutne prakse subvencija ostaju vezane za igre klijentelističke patronaže i odvojene od tržišne potražnje i dugoročnog sektoralnog strateškog razvoja.
Neki će odmah sugerirati da je ministarstvo nepotrebno; partije, institucije, političari i lideri samo trebaju “koordinirati” kako bi se posao završio. Postoji više od jedne decenije dokaza da, iako bi se to moglo desiti, jasno je da se nije desilo, niti se dešava. Nesposobnost BiH da “iskoordinira” svoj put van ove političke zbrke je jasna već dugi niz godina; neke procjene ukazuju da je BiH od 2007-2013 godine izgubila više od 300 miliona Eura IPARD fondova. Da je ikada postojao stvarni interes za koordiniranje, ovi problemi bi davno bili riješeni. Poplave 2014. godine su imale disproporcionalan utjecaj na ruralne zajednice u trećini zemlje zahvaćene ovom prirodnom katastrofom. Ideja da će postojati mukotrpan proces pregovora za regulaciju svakog poljoprivrednog proizvoda (danas krompir, sutra…. repa!) bila bi smiješna da nije toliko kratkovida.
Već postoji spremna podrška za uspostavljanje Ministarstva poljoprivrede na državnom nivou. Nevladina organizacija Savjet za zelenu gradnju proučavala je ovo pitanje i utjecaj nedostatka ovog kapaciteta na bh. ekonomiju, uključujući i analizu troškova i koristi koja demonstrira koliko ova zemlja – koja je veoma malo tržište s potrebom ekonomije razmjera da bi se natjecala – gubi zahvaljujući svojoj nesposobnosti da iskoristi ovaj sektor. Grupa poljoprivrednika sa prostora cijele BiH zainteresiranih više za ekonomski zdrav razum no za političke agende vođene partijskim motivima, ujedinila se u cilju pronalaska podrške za ovu inicijativu. Sredinom maja, uz pomoć Ambasade Belgije u BiH, održana je diskusija na temu poljoprivrednog potencijala i izazova u BiH, uključujući lokalne zvaničnike, poslovne predstavnike, predstavnike civilnog društva, kao i predstavnike nekoliko ambasada. Svi dijelovi potrebni za politički motiviranu reformu su na mjestu. Zašto ovo pitanje nije na početku i u centru agendi svih onih koji donose nove politike?
Drzak posmatrač bi mogao posumnjati da sve dok je vodstvo RS-a ideološki protiv bilo kakvog razvoja na državnom nivou, međunarodni zvaničnici koji često ograničavaju svoje interakcije na takve članove pratija, oklijevat će da kažu bilo šta što bi njihove primarne sagovornike moglo dovesti u neugodan položaj, bez obzira na opseg u kojem takva pozicija može biti u raskoraku sa ekonomskom realnošću ili interesima građana ove zemlje.
Međutim, čak bi i najtvrđi posmatrači morali priznati da utjecaj EU po pitanju poljoprivrednih tržišta – i količinom novca dodijeljenog za poljoprivredne subvencije godišnje u Uniji – stavljaju EU u ključnu poziciju da vodi ovu agendu. EU opravdano zahtijeva da se njezini standardi prehrane ostvaruju kroz rigorozne i konstantne inspekcije i mehanizme certificiranja. Kako bi prosječan potrošač u EU mogao birati između organskog bobičastog voća certificirane visoke kvalitete iz Poljske, Njemačke ili Srbije, u odnosu na jednu od bezbroj i potpuno nepoznatu pod-jedinicu iz BiH? Entiteti i kantoni su nebitni za prosječnog EU potrošača. Da li je realno misliti da se bh. poljoprivrednici mogu natjecati u nedostatku usklađene strategije koja za cilj ima da se svaka prilika za iskorištavanje EU tržišta iskoristi?
Predsjedavajući Vijeća ministara BiH, Denis Zvizdić, pokazao je interes za osnivanjem Ministarstva poljoprivrede nekoliko puta; međutim, nisu doneseni zakoni niti su uslijedile reakcije od međunarodnih zvaničnika kojima bi se podržala ovakva reforma. Ustaljene nejasne izjave, beskrajne radionice i projektne aktivnosti zaobilaze prioritizaciju ovog konkretnog cilja, sa stvarnim posljedicama za stotine hiljada građana.
Činjenica da je poznato da će se Milorad Dodik protiviti ovom potezu bi trebala olakšati podršku, njegova pozicija i suprotstavljanje su predvidivi i lako raskrinkani dostupnim, hladnim i čvrstim ekonomskim činjenicama. Ankete ukazuju na podršku građana – uključujući i RS – za ovu reformu, organizacije poput Savjeta za zelenu gradnju i Saveza za ruralni razvoj u BiH pokazuju da postoje civilni akteri koji su spremni da rade kako bi ojačali podršku te podržali promjenu i implementaciju politike. Ovi aktivisti trebaju podršku od vrha ka dnu, bh. političara koji se zalažu za reforme te istomišljenika u međunarodnoj zajednici.
BiH je propustila milione Eura ekonomskih mogućnosti zahvaljujući dokazanoj neefikasnosti, loše promišljenoj i neizvodivoj “koordinaciji” izgrađenoj na obećanjima, umjesto na radu institucija u skladu sa konkretnom strategijom i mandatom. Ako doista postoji interes za poboljšanje ekonomije ove zemlje, o ovoj refomi se ne bi trebalo mnogo misliti nego je premjestiti u vrh agende za reformu.